Vietnam 3/3

Hoi An bio trgovačka prijestonica ovog dijela jugoistočne Azije – od 15. do 19. vijeka. U njegovu luku su pristajali brodovi pod zastavama Japana, Portugala, Holandije, Kine. Sve do dolaska Francuza sredinom 19. vijeka kada Da Nang preuzima trgovački primat, Hoi An je bio centar trgovine i tu su živjeli bogati trgovci iz najudaljenijih krajeva tada poznatog svijeta. To je naravno na neki način za ovaj grad i bila srećna okolnost jer je ova sada već strateški nevažna luka u 20. vijeku uspjela da izbjegne američka bombardovanja i zadrži šarm iz vremena svog vrhunca.
Čitavo staro gradsko jezgro je pod zaštitom UNESCO još od 1999. godine. Lavirinti ulica vode do glavnih šetališta smještenih na obalama rukavca Thu Bon rijeke sa brojnim kućama koje nekoliko stotina godina nisu mijenjale svoj izgled. Neke su pretvorene u restorane, suvenirnice ili kafiće, a tu su i brojne krojačke radnje koje nude odijela od najfinijih materijala koja mogu biti gotova za jedan dan baš po vašim mjerama. Preporuka je da sačekate sa kupovinom suvenira dok ne dođete ovdje jer se čini da smo najautentičnije radnje vidjeli baš tu. Takođe, nemojte se iznenaditi kada vidite gomile mladih Amerikanaca u smoking odijelima i svečanim haljinama pošto svi koji nakon putovanja po Vijetnamu imaju maturu, vjenčanje ili neku sličnu priliku iskoriste momenat da sašiju svoja odijela i haljine po mjeri kod vrhunskih krojača u Hoi An-u za mnogo manje novca nego da to rade kod kuće.
Ovdje nema gustog saobraćaja i šetnja je najbolja opcija za obilazak.
Osim šarmantnog starog grada kojim ćete najčešće besciljno lutati i uživati u bojama, Hoi An ima i lijepe plaže. Najzanimljivija je An Bang Beach i nalazi se oko 7 kilometara od starog grada a do plaže možete doći motorom ili biciklom. Ukoliko preferirate ležanje na plaži više od istraživanja grada postoje i neki resorti na plažama, pa možete smještaj unajmiti i tamo.
Zovu ga još i grad lampiona što ga u večernjim satima čini još šarmantnijim.
U ovom gradu nismo imali unaprijed bukiran smještaj već smo odlučili da odemo u neki hotel čiju smo adresu našli na bookingu koji se nalazio na par minuta hoda od starog jezgra grada i da uzmemo sobu pretpostavljajući da ćemo dobiti i bolju cijenu ako to učinimo kod njih direktno. Ono na šta morate da računate – ono što je za Evropljane logično i azijski logična pretpostavka uglavnom nisu ista polazna tačka, pa smo mi ovog puta dobili ponudu za višu cijenu od one na bukingu iako su imali slobodnih soba. Na kraju smo odlučili da tu u holu hotela napravimo rezervaciju preko bukinga iako na kraju nismo tražili nikakav popust već samo da cijena ne bude veća od one koja piše na bukingu, ali ti iz nekog razloga nije bilo moguće. Pa neka bude tako, nekad je bolje da ne pokušavate da razumijete.

Kada putujete Vijetnamom kao turista imate manje više sličnu rutu kao i većina drugih ljudi koji su došli tu. Neki počnu sa sjevera prema jugu, kao mi, a drugi putuju u suprotnom smjeru od krajnjeg juga do Hanoja ili Sape koja se nalazi još sjevernije. Uprkos tome što znamo da se svi kreću manje više istim rutama nismo očekivali da ćemo baš u Hoi An-u po treći put sresti Kanađane Jamesa i Ceili sa kojima smo se super družili na turi kroz Ha long, nakon toga smo se vidjeli u Tam Coc-u i kada smo stigli u Hoi An naletjeli smo na njih. To smo morali zaokružiti spektakularnom večerom u jednoj od preporuka Anthony Bourdaina iz emisije No reservations.
Osim Hoi An-a u koji se možete instant zaljubiti, još jedna stvar vezana za ovaj grad koju ćete sigurno voljeti je hrana!
U prvom postu sam pomenula da se čuveni vijetnamski banh mi – sendvič u bagetu koji se pravi od pirinčanog brašna sa raznim varijacijama – od osnovnih sastojaka obično ide meso koje stoji u marinadi (jedna ili više vrsta), ukisjeljeno povrće, korijander, čili sos… Najbolji smo jeli baš ovdje. Prvu noć sa Jamesom i Ceili, a ostalih dana… pa da potvrdimo da je stvarno toliko dobar.
link za TripAdvisor

Još jedan gastronomski biser Hoi An-a su cao lau nudle. Zašto su baš posebne od svih nudli – prave se od vode sa jednog gradskog bunara i suše se na suncu. Kasnije se pripremaju sa hrskavom svinjetinom i mnogo povrća. Najbolje ćete probati na neuglednim štandovima pored kanala. Sa nudlama obavezno probaje mot – vrsta hladnog osvježavajućeg pića koje se pravi od miksa raznih biljaka i začina.

Treći ali ne manje značajan signature dish Hoi An-a su banh bao vac ili white rose – ovi mali dumplingsi su napravljeni od gotovo providnog rižinog papira punjeni kombinacijom gambora i svinjetine, posute sa hrskavim lukom i služe se sa diping sosom koji je tajna ali pretpostavlja se da se radi o nekoj vrsti kombinacije ribljeg sosa, chillija, limete… U svakom slučaju – savršenstvo ima ime. Po preporuci drugara (Pablito i Trikica) mi smo ovo jelo jeli u restoranu Tuan Cafe (link za TripAdvisor) a oni nikad ne griješe u preporukama 🙂

Nakon 3 dana relaksacije iz Hoi Ana u centralnom Vijetnamu putovanje nastavljamo prema jugu – direktan let sa Da Nang aerdroma (oko sat vremena vožnje i 13€  iz hotela u Hoi Anu) do Can Tho grada. Letjeli smo kompanijom VietJet, kartu smo kupili direktno na njihovom sajtu za 40€ po osobi sa prtljagom.
Za unutrašnje letove po Vijetnamu postoje 3 aviokompanije VietJet, Vietnam Airlines i JetStar. Avionske karte smo kupovali prema planu letjenja koji nam je odgovarao i koristili smo usluge VietJeta i Vietnam Airlinesa. Sve je bilo ok sa oba avioprevoznika, jedina razlika je da je VietJet je klasični low cost– ono što piše je cijena karte je bez prtljaga i dodataka. Vietnam Airlines je po tom pitanju straight forward i u cijenu koja je prikazana inicijalno je uključeno sve.
U Can Tho smo sletjeli kasno uveče pa smo odlučili da uzmemo hotel pored aerodroma gdje ćemo prespavati a sjutra ujutru krenuti put sela u kojem smo bili smješteni. Prvo je let kasnio, a onda smo jedva izašli sa aerodroma, jer smo po preuzimanju prtljaga skinuli tagove sa bekpekova i bacili u kantu ne znajući da postoji provjera prije nego izađemo i da ne možemo da izađemo sa aerodroma bez tagova na torbama. Nakon 15ak minuta raspave i kopanja po smeću bili smo slobodni. Ponoćni dolazak u hotel u kojem noćenje košta 9€ vam ovog puta neću preporučiti ali garantuem da je avantura samo po sebi – od taksiste koji je pokušao da nas zavrne do recepcionera koji je ujedno bio i magacioner jer je u hodniku bila gomila skutera koje smo morali nekako preskočiti da bi došli do sobe, pa sve do posteljine od 100% poliestera na toj temperaturi i vlažnosti vazduha djeluje kao noć koju ćete sigurno pamtiti 🙂
Ipak dolazak u selo na jednom od rukavaca Mekong rijeke je učinio da se već sjutra mislimo da se prethodna noć nije dogodila. Bili smo u predivnom smještaju, ukoliko bukirate direktno na njihovom sajtu možete da dobijete popust.
http://www.nguyenshack.com/
Ono što je sjajno je da oni organizuju i ture koje želite, pa ne morate puno da razmišljate šta da radite par dana tu.
Kućića u kojoj spavate je od bambusa bez vrata i prozora, potpuno otvorena i gleda na rijeku. Na krevetu imate mrežu protiv komaraca, a za potpuno uživanje u pogledu na rijeku imate instaliranu i ljuljašku.

Okolina smještaja su takođe živopisni pejzaži, banane, ananasi i pirinčana polja, cijeli doživljaj je stvarno bilo jako autentično iskustvo. Nešto ćete i naučiti – ja sam npr tek tu shvatila da ananas ne raste na drvetu ananasa i bila sam prilično šokirana kad sam vidjela ananas poput nekog kupusa na poljima pored puta, stvarno ananasu?! Pošto smo imali dovoljno vremena prvog dana smo obilazili selo na biciklu koje možete uzeti u smještaju besplatno. Super je jer vidite kako se odvija uobičajen život ljudi na Mekongu, rijeke koja im daje život. Ono što ste do sad morali primjetiti, a ovdje tek dolazi do izražaja jeste da Vijetnamci jako vole karaoke – nije bitno koje je doba dana karaoke su uvijek aktuelne. Na jednom mjestu smo čak naišli na lokalnu svadbu, pozivali su nas i da se pridružimo ali zaista nije bio trenutak – kao da dođeš na afterparti kad su već svi pijani – not fun.
Osim vožnje bicikla i chillanja u našoj maloj kućici na drvetu sa kučićima i mačkom koja se uselila u našu sobu nakon što je napustila svoje potomstvo na spratu ispod nismo ništa posebno radili tog dana. Nadali smo se da ćemo ići na food turu na kojoj probaš raznorazne specijalitete Mekonga (nije za svačiji stomak sigurno) ali nije bilo dovoljno ljudi za organizaciju iste – zapravo bili smo jedini ljudi u smještaju. Jeli smo i pili u restoranu, sve je bilo super ukusno i pristupačno. I baš je bio savršen dan.

Sjutra smo išli na obaveznu turu brodom na Mekong floating market Cai Rang. Rano buđenje u 4ipo i prolazak brodom kroz rukavce pritoka na putu do naveće plutajuće pijace je nezaboravno iskustvo. Posmatranje načina na koji ljudi žive – sve što imaju je na brodovima i dolaze na to račvanje radi razmjene dobara. Sve je vibrantno i bučno, puno mirisa. Sa manjih čamaca koji vam prilaze kupite kafu, hranu, voće, sve što vam treba.

Nakon što smo popili kafu i posmatrali dešavanja na plutajućoj pijaci uputili smo se u jedan od rukavaca do jedne manje lokalne pijace. Tamo je bila grupica žena koje su pipremale i prodavale hranu. Tu smo imali doručak – supa sa nudlama sa svinjetinom u 7:30am. Nakon što je prodala poslednju turu nama otišla je jer je završila za taj dan. Zamalo smo zakasnili 🙂

Nakon flaoting marketa smo išli u fabriku nudli od riže i proizvoda od kokosa, pa u fabriku kakaa. Na kraju ture smo prošetali po pijaci u gradu. Cijela tura bila fantastična 10/10.
Po povratku, posle dremke, napravili smo još jedan krug po selu biciklima da što bolje upijemo i upamtimo prizore koji su sve osim svakidašnji. Veče je proteklo neočekivano zabavno jer su novi gosti u našem smještaju bili Kim i Dave, britanski par (~55+) koji su prodali svoju kuću u UK nakon što su iškolovali ćerku, napustili poslove i uputili se u Aziju, jer od mladosti bekpekuju po tim krajevima. Upravo su došli sa Tajlanda gdje su bili sa ćerkom i babom na porodičnom okupljanju a nakon toga su nastavili svako svojim putem. Uz dovoljno piva i zaista zanimljivo društvo veče je bio savršen wrap up ove sjajne Mekong avanture.

Iz Can Tho smo sjutra ujutru otišli ležećim busom Futa (4€ pp) do Ho Chi Minh city-ja. Bus je totalna atrakcija, jer nema normalna sjedišta već dobiješ krevet – crnogorski san. Vožnja do Sajgona traje oko 3ipo sata.

U Sajgonu smo uzeli hotel u Bui Vien ulici (greška)! To je najturističkija ulica u Sajgonu, uveče je haos a u 7 ujutru neki lik sa zvučnikom pjeva karaoke. Preporuka je makar neka sporedna u okolini, ali ok na greškama se uči, a i bili smo tu samo 2 dana.

Kako je bio dugo pod Francuskom a kasnije pod Amerikancima, sve do reunifikacije (1975.) Sajgon nije bio vijetnamski grad. Stoga i nema puno veze sa sjevernom prijestonicom. Potpuno moderan, sa neboderima, kraft pivarama, rooftopovima, prava metropola. Ipak kao i sve azijske metropole – pun je kontrasta.
War remnants muzej iliti muzej američkih vojnih zločina je mjesto koje morate posjetiti u HCM. Pored svih informacija koje smo nekad imali prilike da čujemo ili vidimo vezano za strahote ovog rata – bilo je i gore.

Žrtve hemijskog oružja Agent Orange se i danas rađaju sa nedostacima i ne postoji način da se kompenzuju okrutnosti koje su činili ovim ljudima. Obilazak ovog muzeja vas ostavi nijeme sa osjećajem mučnine u stomaku, ali je obaveza čovječanstva da se sjeća žrtava i da se ovakvi zločini protiv čovječnosti nikada više ne ponove ni na jednom meridijanu na svijetu.
Osim War remnants muzeja, Ben Tanh marketa, Notre Dam square-a koji se uglavnom nalaze u svakom turističkom vodiču nismo obilazili neke druge turističke lokalitete. Prije dolaska u Sajgon planirali smo izlet do Chu Chi tunela – mreža tunela od oko 120km koje je koristio Viet Kong u toku rata, kažu da je to bila jedna od glavnih strateških prednosti u odnosu na protivnike. Međutim poslije svih grozota koje smo vidjeli u War remnants muzeju nismo željeli još podsjećanja na rat.
Uglavnom smo besciljno lutali ulicama i popeli smo se na Bitexo – Skydeck (200k VND ~ 9€ ulaznica) odakle se vidi panorama grada sa 49. sprata i dobijate perspektivu o kolikom gradu se zapravo radi.

Što se hrane tiče nažalost nismo uspjeli poći do Bordenove Lunch lady, gospođa koja sprema različite supice svakog dana između 11 i 2 popodne, svakog dana je na meniju jedna. Postala je nenormalno popularna nakon njegove emisije ali pošto je grad ogroman nije se uklopilo u plan za 2 dana. Njena lokacija je Chung Cư, Lô D, Nguyễn Đình Chiểu, Đa Kao, Quận 1 i definitivno vrijedi probati.
Ono što se jeste ukopilo je fenomenalni (hard to find) Oc Dao seafood restoran – C79 Nguyễn Trãi, Phường Nguyễn Cư Trinh, Quận 1, Thành phố Hồ Chí Minh.
Nakon skorog odustajanja od potrage našli smo u nekom prolazu ogroman restoran vijetnamskih morskih specijaliteta, ne pretjerano privlačne spoljašnosti. I dalje je bio tu znak Happy New Year (14. Maj), sve u svemu nisu mnogo obraćali pažnju na vizuelni dojam. Dobar znak je svakako bila gomila lokalnih ljudi koji su tu jeli. Pitaš se naravno kako da naručiš, šta da jedeš, šta će sad da se desi…. Ali kad sve to što poručiš (preko fotografija upiranjem prstom uz malo pantomime) nepca i stomak ti zahvaljuju zauvijek. Jeli smo toliko da nismo mogli više da dišemo a ceh je bio 25€. Jeli smo razne morske puževe kuvane u kokosovom mlijeku sa chilijem, oči od lignji?, nešto nalik prstacima i uz sve to mekani vrući hrskavi baget za umakanje. Nakon ovog iskustva sam bliže vjerovanju da Bog postoji. Izgleda da radi kao kuvar u Oc Dao.
https://www.tripadvisor.com/Restaurant_Review-g293925-d7061378-Reviews-Oc_Dao-Ho_Chi_Minh_City.html

Iz Sajgona do aerodroma smo koristili Grab. Let za ostrvo Phu Quoc traje oko 40 minuta i karta košta 55€ aviokompanijom Vietnam Airlines – sa prtljagom. Kada sletite na Phu Quoc preko puta ne vidite kopno Vijetnama, već Kambodže. Nekada je ostrvo bilo kambodžansko i zvalo se Koh Tral, ali avaj. Kao što možete pretpostaviti Kambodža nije omiljena susjedna država Vijetnamcima, a reklo bi se i obratno, imali su puno nesporazuma u prošlosti i to ne samo oko Phu Quoca. Poslednji rat između Kambodže i Vijetnama je doduše ostao u sijenci mnogo poznatijeg rata koji je Vijetnam vodio protiv Amerike.

Pošto smo na kraju putovanja, prestali smo da budemo budget putnici i uzeli smo strava resort – Chen Sea – cijena je bila na nekom popustu na bookingu oko 110€ za noć sa doručkom, uz malo dodatnog cjenkanja za direktan buking dobila sam cijenu od 400€ za 4 noći što je za ovaj vid smještaja i usluge smiješno, jer bi bilo gdje u Evropi toliko koštala jedna noć. Resort ima privatnu plažu, imate kućicu od nekih 80 kvm sa otvorenim tušem i džakuzijem na terasi. Hrana za doručak je sjajna, ali preporuka je da ipak popodne iznajmite motor (ima u kući pored) i da se hranite u lokalnim restoranima u okolini.
Ostrvo me nije toliko oduševilo, ali obzirom na mjesto u kom smo bili smješteni bila su 4 dana savršen završetak velike vijetnamske ture.
Jedan dan smo proveli vozeći se okolo, ogromno je. Ono što svakako ne valja propustiti je cable car – najduži na svijetu – 8km, sa krajnjeg juga ostrva vozi iznad 3 manja ostrva do amusment parka i plaže. Vožnja traje skoro pola sata i pogledi su fenomenalni, karta košta cijelih 6€.
Osim cable cara bili smo na još nekim plažama, jedna od njih je Bai Sao koja je kao i najljepša plaža na ostrvu zbog bijelog pijeska i tirkiznog mora. Vrijedi posjetiti i noćnu pijacu u gradu – mjesto puno uličnih restorana i hrane, suvenira i raznih drugih stvari.
Tamo obavezno potražite i dva proizvoda po kojem je Phu Quoc prepoznatljiv : biber i fish sauce. Fish sauce je neizostavni dio vijetnamska kuhinje a ovaj sa Phu Quoc a ima i zaštićeno geografsko porijeklo, jer kažu da je najbolji baš odavde. Ribari love inćune i fermentiše se na suncu oko dvije godine. Čitala sam na internetu da se ne smije iznositi sa ostrva, ali mi smo spakovali po 3 bočice u prtljag i niko nas ništa nije pitao.

Ipak uprkos želji za istraživanjem naredne dane smo proveli na plaži našeg hotela i uživali u zasluženom odmoru.

Na pijaci preporučujem da probate ježeve, spremaju ih na skoro svakom štandu i jako su ukusni.
Dio u blizini našeg hotela se zove Ong Lang pa smo tamo i jeli. Jedno budget friendly mjesto na kojem smo bili je lokalni restoran Tin Tin Pizza – Family Restaurant & Vietnamese Food – iako nas je vlasnik koji je ujedno i glavni kuvar, a i koktel majstor ubjeđivao da probamo picu koju pravi odlično ipak smo ostali pri vijetnamskoj kuhinji i jeli smo sjajnu green mango salatu, vijetnamske rolnice – donesu sve sastojke pojedinačno i sam motaš kako ti odovara i fenomenalnu curry koji zapravo i nismo jeli u Vijetnamu nigdje do tada. Sve je bilo odlično a i sami ambijent je potpuno frendli, da ne dolazite da jedete, dolazili bi da se družite sa njima – psi, mačke svi si su dobrodošli.
Drugi restoran koji mogu da preporučim je Mai Jo Refined – Casa do Jorge Restaurant i radi se o malo drugačijoj recimo vijetnamskoj fusion kuhinji, koji ima solidan potencijal. Jako zanimljive opcije, imaju i razna vina na meniju, usluga je na visokom nivou, tako da definitivno go for it. Opet, kao i većina restorana u Vijetnamu, u pitanju je porodična priča, vrijedi probati. Najinteresantnije jelo izgledom i ukusom su bile punjene lignje sa karamelizovanim lukom i mljevenom svinjetinom, spremane na pari. Zvuči malo čudno ali ukus je dobar, sigurno!

Povratak sa Phu Quoca je bio do Hanoja u koji smo i sletjeli – sa krajnjeg juga na krajnji sjever – letjeli smo VietJet kompanijom za 85€, let traje oko 2h. Leti i Vietnam Airlines, međutim ovaj let je bio ranije i htjeli smo još jedan dan ipak provesti u Hanoju odakle je sve i počelo. Plaže jesu super ali postoji nešto jako privlačno u ljepljivom i gustom vazduhu azijskih gradova.

Za kraj ću prilagoditi dio iz epizode No reservations o Kambodži:
How do you sum up Vietnam? Wrong question – you don’ sum it up. You open your eyes and breath it in.