Kada sam počela da pišem o ovoj ostrvskoj državi jedva sam odoljela da ne stavim neki pomalo cheesy naslov tipa suza Indijskog okeana koji je obavezan u svakom opisu Šri Lanke. Iako je ostrvo baš u obliku suze i nalazi se istočno od indijskog potkontinenta u Bengalskom zalivu, Šri Lanka, ranije poznata kao Cejlon je mnogo više od toga. Bukvalni prevod naziva Sri Lanka bi bio “blažena zemlja”, a ja bih rekla da treba da se zove i Green Lanka kada pogledamo njen biodiverzitet i prirodne ljepote.
– Stvarni glavni grad države je Colombo, a službeno glavni grad je Sri Jawayardenapura Kotte, predgrađe Colomba.
– Površina Šri Lanke je 65 610 km² (skoro 5 puta veća od Crne Gore), a naseljava je oko 21 milion ljudi.
– Etnički sastav Šri Lanke je multinacionalni, najbrojniji su Sinhalezi, potom Tamili, Građani (potomci Portugalaca i Holanđana) i Mauri (potomci arapskih trgovaca)
– Glavne religije su budizam, hinduizam, hrišćanstvo i islam. Sinhalezi, tj oko 70% njih ispovijedaju teravada budizam. Većina tamilskog stanovništva je hinduističko, oko 12%. Mauri su islamske vjeroispovjesti i ima ih oko 9,7% i približno 7% populacije Tamila i Sinhaleza su hrišćani
– Službeni jezici su sinhaleški, tamilski i engleski. Ukoliko ste pogledali dovoljno youtube tutorijala u kojim Indijci objašnjavaju kako da napravite neku opciju na telefonu moći ćete da se sporazumijete sa njima na engleskom.
– Vremenska zona na Šri Lanki je UTC + 05:30
– Najbolji mjeseci za planiranje odmora na Šri Lanki? Pola godine monsun udara u jednu obalu, a pola u drugu. Od decembra do aprila je najbolje posjetiti centralni, južni i zapadni dio zemlje, dok je za sjeverni i istočni bolje planirati odmor između maja i oktobra. Ipak vrijeme ne prati stroga pravila, pa često umije da pada kiša tamo gdje bi trebalo da bude sunčano i obrnuto, a i putovanje van sezone ima svojih prednosti.
– Neki istoričari vjeruju da se prvi put Šri Lanka spominje u drevnom indijskom epu Ramayana, a pisana istorija zemlje počinje u 6. vijeku p.n.e.
Nažalost, povoljan geografski položaj i plodna zemlja bogata začinima, pogodna za uzgoj čaja je, strateški dobro pozicionirana, je bila težnja mnogih kolonijalnih sila, pa je u 16. vijeku (1505. godine) Cejlon postao kolonija Portugala, u 17. Holandije, a od 18. do sredine 20. vijeka. Velike Britanije. Nakon 450 godina kolonijalne vladavine zemlja je stekla nezavisnost 1948. godine.
Osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka istorijske podjele – posledica favorizovanja Tamila od strane britanskih kolonizatora, su se ponovo pogoršale u zemlji. Tamilski hindusi koji žive na sjeveru nisu željeli da se pokore sinhalskim budistima s juga. Gerilski rat o kome je spoljni svijet malo znao je odnio oko 100 hiljada života, a mnogi pripadnici tamilske nacionalne manjine morali su pobjeći u Indiju. Od 1983. godine, sinhalo-tamilski sukob ušao je u fazu otvorene oružane konfrontacije(građanski rat) i takvo stanje je trajalo sve do 2009. godine kada je sukob okončan.
Od tada počinje da se razvija turizam i ponekad djeluje kao da ni oni ne znaju šta ih je snašlo.
Kako je Šri Lanka dospjela na vrh destinacija koje želim da posjetim?
U sred priprema za Maroko u koji je trebalo da putujemo kraj oktobra/novembar 2017. godine (o čemu ću pisati u nekom narednom postu) sam vidjela promotivnu cijenu karte Beograd – Kolombo 290€ kompanijom FlyDubai. Pošto pratim promocije, posebno za dalekoistočne destinacije znala sam da se radi o dilu koji je jedinstvena prilika. Pošto je već bila polovina septembra trebalo je osmisliti kako da uzmemo dane odmora i onaj manje bitan -odaklenampare- dio , ali ko još propušta kartu za 290€ do Šri Lanke?! Ukoliko ne naiđete na neki ovakav error fee očekujte da će cijena te karte biti sigurno oko 500€.
Viza: Ukoliko je vaš boravak u državi do 30 dana ne dobijate klasičnu vizu već dozvolu za turistički boravak prijavom na zvaničnom sajtu – ne predajete nikakve papire u ambasadama, jednostavno predate zahtjev za Electronic Travel Authorization, uz fee of 35$ i dosta jednostavnu proceduru dobijete papir koji date sa pasošom nakon što sletite u zemlju.
Link za ETA
Kako napisah ranije, klima u februaru je povoljna u centralnom, južnom i zapadnom dijelu države, pa je naša ruta za 14 dana boravka izgledala ovako:
Ranojutarnje slijetanje nakon 10+ sati letjenja na Bandaranaike aerodrom u Kolombu je bilo prilično haotično. Odjeća prilagođena evropskim februarskim minusima, udarac tropske temperature i vlage uz promjene vremenskih zona na aerodromu koji izgleda u najmanju ruku čudno i nema nikakvih smjernica doprinosi haosu. Prilično zbunjeni smo pratili rijeku ljudi koji su izašli sa našeg leta nadajući se da ćemo naići na neka idiot friendly uputstva za polupane turiste koji su prvi put došli tu – ali ne. Nakon prve prepreke koju smo nekako savladali – zamijena novca na aerodromskoj mjenjačnici, jer smo na internetu pročitali da je kurs LRK(Šri Lankanski rupi) tu najpovoljniji uputili smo se u traženje shuttle autobusa koji treba da nas prebaci do stanice sa koje kreću autobusi prema raznim destinacijama.
Mi smo odlučili da na startu preskocimo Kolombo pa tog dana treba da stignemo do Habarane u kojoj se može naći jeftin smještaj i prilično je centralno pozicionirana ako želite da obilazite tzv. “kulturni trougao” – Sigiriju, Polonnawuru i Dambullu.
Vlažan i vreo vazduh, kao i jet leg nakon dugog putovanja utiču na sposobost rasuđivanja te naravno da nismo uspjeli naći besplatni shuttle bus za koji su ljudi na internetu rekli da nema šansi da promašimo (IMA!) i koji vozi do te stanice. Umjesto toga nagodili smo se sa tuk tuk vozačem da nas prebaci za 400 rupija tj. LRK (malo više od 2€) do stanice. Znamo da je to sigurno previše ali samo želimo da se pokrenemo i da se već jednom maknemo sa aerodroma. Dolazak na stanicu i saznanje da ne postoji direktan bus do Habarane te da ćemo morati da presjedamo u izvjesnoj Kurunegali nije bio srećan momenat. Znate šta još nije srećan momenat? To što smo shvatili da smo došli dan prije izbora pa se dešava masovna migracija ljudi koji idu na glasanje u svoja mjesta. Tek sletjeli a eto ga i prvo autentično iskustvo – vožnja autobusom! U drumskom saobraćaju autobusi imaju apsolutnu prednost u odnosu na sva ostala prvozna sredstva, osim krava i recimo slonova kada se nađu na putu. Postoje državni i privatni autobusi – državni su crveni – Ko to tamo peva, a privatni bijele boje – kao kombi, klimatizovani i malo su skuplji. Voze stalno i svuda, pa ne morate posebno brinuti o redu vožnje. Ako ne uspijete da zauzmete mjesto za sjedjenje bolje sačekajte sledeći autobus (to je nešto što bih preporučila sebi iz prošlosti). Ljudi sjede jedni drugima na glavi, ali niko se ne buni osim dvoje turista koji su upravo sletjeli i kojima ništa nije jasno. Konačno kada pomislite da je autobus pun i da stvarno nema šansi da više iko stane – tek ste na 50%. Imaju moćne sirene i ne libe se da ih upotrijebe, svi su na vrijeme upozoreni i svi se sklanjaju sa puta osim pomenutih krava i slonova. Stoga – Ako ste u Rimu ponašajte se kao Rimljanin, pa i u autobusima na Šri Lanci ponašajte se kao domaći. Ukoliko sjedite ljudi koji su ušli i stoje pored vas će vam bez ikakvog prethodnog pitanja ili znaka dati svoju torbu, ranac, kesu na čuvanje u krilo, jer se to podrazumjeva ili će nasloniti glavu na vaše rame da bi malo odrijemali. Pravite se da se svakog dana vozite na toj liniji i da već znate pravila. Takođe ako prođete pored neke bogomolje po potrebi se pomolite, prekrstite, ustanite jer će taj čin pomoći da vi i autobus stignete na odredište.
Nakon što smo bijelim autobusom došli do izvjesne Kurunegale, iz Kurunegale do Habarane smo stigli crvenim, državnim. Moram priznati da je samo to prvo i nimalo komforno iskustvo vrijedjelo dolaska u Šri Lanku.
Jedan od načina kretanja između lokacija je unajmljivanje privatnog vozača koji će biti na raspolaganju svakog dana za 50-60$ dnevno. Ukoliko vam budžet to dozovljava i epizoda iz autobusa gore vam liči na horor film, svakako to preporučujem. Na TripAdvisor forumima ima veliki broj preporuka i kontakata ljudi koji vam mogu pružiti ovu vrstu usluge. Pošto je nisam koristila ne bih vam o tome mogla reći iz prve ruke.
Posle ovako opisanog iskustva sigurno ćete pomisliti – stigli smo u hotel, istuširali se i legli da spavamo do sjutra – ali gdje je tu zabava?!
Šalu na stranu, uvijek kada putujem na istok i kada sletim ujutru preporučujem da se ne poklekne iako je želja za spavanjem jaka, ako izdržite taj dan bez spavanja relativno odmah se prilagodite na vremensku zonu, makar je to slučaj sa mnom 🙂 U hotelu koji smo uzeli u Habarani Le Grand Meaulnes noćenje je bilo oko 20€ sa doručkom. Razlog zbog kojeg smo izabrali Habaranu a ne Sigiriju je bio samo finansijski. Sigirija je popularnija turistički i hoteli su skuplji, a iz Habarane se mogu obići tri lokacije koje smo mi odabrali za 2 dana boravka tu. Prvog dana nakom tuširanja i ručka smo otišli na Sigiriju. U hotelu su nam organizovali tuk-tuk vozača koji nas je povezao do tamo i sačekao da završimo obilazak. Dok smo pregovarali sa vlasnikom hotela o mogućnostima za obilazak bio je toliko konspirativan da mi je osjećaj bio da spremamo državni udar, a ne cijenu tuk-tuk vozača, ali ljubaznost i želja da pomogne nije izostala.
Sigirija je neobična vulkanska stijena usred ravnice na kojoj je u 5. vijeku p.n.e. kralj Kasapa sagradio utvrđenje neobične ljepote. Sigirija se nalazi na skoro svakoj razglednici sa Šri Lanke i jedna je od najprepoznatljivijih turističkih atrakcija ove države. Sam naziv na sinhaleškom znači Lavlja stijena.
Sa Sigirije je fantastičan pogled dokle oko seže i razlog građenja utvrđenja na ovoj stijeni je da se vidi eventualni dolazak neprijatelja. Stijena je visoka oko 200m a do ostataka grada koji se nalaze na vrhu se stiže penjanjem uz 1280 raznih vrsta stepenica – veoma su uske, strme i male, pa budite oprezni. Kakav lijek za jet-leg!
Ulaznica za Sigiriju je 25€, što nije malo, ali ipak ne bih preporučila da preskočite.
Ako ste baš na limitiranom budžetu preko puta postoji Pidurangala Rock za koji ulaz stoji 10x manje i pruža se lijep pogled na Sigriju pa može poslužiti kao alternativa. Iz opravdanih razloga nakon obilaska Sigirije nismo imali snage za Pidurangalu pa smo je preskočili. Osim predivne Sigirije vidjećete i veliki broj majmuna, ali pažljivo sa ličnim stvarima i hranom ako je imate jer su ti simpatični mali majmuni vješti kradljivci!
Tuk-tukista nas je poveo na svježi kokos pored puta da se osvježimo. Nakon toga večera u hotelu jer za drugo nismo imali snage, malo piva i onesvješćivanje.
Prema Mahavamsi, hronici na paliju iz 5. vijeka Sidarta Gautama je 3 puta posjetio Cejlon. Jedan put je otišao na vrh Sumanakate (Adam’s peak) i tamo ostavio otisak svoje stope. U Kandiju postoji hram Budinog zuba gdje se čuva ta relikvija i tvrde da se radi o Budinom lijevom očnjaku. Bodi drvo koje još uvijek postoji u Anuradhapuri je izniklo iz sadnice drveta Buda-gaje pod kojim je Buda dostiago prosvjetljenje a na Cejlon ga je donijela Mahindina sestra.
Baš zbog te relikvije – drveta Bo pod kojim je Buda prosvjetljenje imali smo dilemu da li da idemo u obilazak Anuradhapure ili Polonnaruwe. Drvo je posađeno 249. godine p.n.e. što ga danas čini najstarijim drvetom na svijetu (bar tako ljudi sa Šri Lanke vole da misle o njemu).
Ipak, odlučili smo se za Polonnaruwu zbog bolje očuvanosti ostataka hramova, kao i zbog veće blizine lokaliteta koje treba posjetiti.
Polonnaruwa se nalazi na zanimljivoj lokaciji – živopisna priroda čini svoje pa iako niste ljubitelj ovakvih lokaliteta vjerujem da možete uživati. Dan je bio vreo, a lokacija za pogledati mnogo. Naš prijatelj od prethodnog dana sa tuk-tukom nas je vozio i čekao dok smo obilazili. Ulaznica za Polonnaruwu košta oko 20€. Kada obilazite budističke hramove imajte na umu da ćete morati se ne mali broj puta sazuti, pri ulasku u bilo koji religijski objekat ili ostatke istog, pa shodno tome birajte obuću.
Istorija Polonnaruwe je stara oko 800 godina. Istorijski grad je u prošlosti bio prestonica Šri Lanke. Lokacija Polonaruva je svetska baština i sastoji se iz većeg broja ostataka hramova, kraljevske citadele i nekih drugih religioznih objekata. Najveći dio ovog grada izgradio je drugi Kralj Parakramabahu I, 1153-86 ciji su naslednici doveli kraljevstvo do bankrota. Parakramabahu je napravio veliko vještačko jezero za navodnjavanje polja pirinča i ujedino je tri sinhaleska kraljevstva pod jednim kraljem. O veličini ovog jezera govori njegovo ime “Parakrama Samudra” što u bukvalnom prevodu znači “Parakramabahino more”. Polonaruva je bila zvijezda jedne epohe i njenih kraljeva koja je samo nestala.
Trivia time: Polonnaruwu između ostalih ljepota Šri Lanke možete vidjeti u spotu Duran Duran – Save a prayer iz 1982. godine. Fun fact – UNESCO je te godine uvrstio Polonnaruwu na listu lokaliteta svjetske kulturne baštine (vjerovatno zbog spota Duran Duran 😂).
Od ukupno 27 tačaka na mapi Polonaruve koje treba posjetiti vidjeli smo za par sati većinu.
Nakon ručka ostala nam je još jedna ne manje znašajna atrakcija kulturnog trougla – Dambulla. Kompleks pećina u kojima se nalazi 153 statue Bude u meditirajućem, ležećem ili uspravnom položaju. Neke od njih su isklesane u prirodnoj veličini, a ima i ogromnih – jedna je dugačka 14 metara. U mističnom i spiritualnom ambijentu milenijumska duhovnost prisutna je pri svakom koraku. Tavanice su ukrašene freskama i opisuju događaje iz Ramajane i Budinog života.
Pošto nas je drugar sa tuk-tukom vozio i do Dambulle, prethodno smo iz hotela uzeli svoje backpack-ove jer će nas nakon obilaska baciti na autobusku stanicu odakle nastavljamo dalje ka Kandiju. Cijenu autobusa i ne pominjem jer je zaista zanemariva stavka za vaš budžet – mislim da nas je svaka vožnja koštala euro, a do Kandija ćete stići nakon otprilike 2h vožnje. Kandi ili Kendi je drugi grad po veličini u Šri Lanci. Okružen je planinama, plantažama čaja, baštama u kojima se gaje razni začini, a najpoznatiji je po tome što čuva najznačajniju budističku relikviju – u hramu Budinog zuba. Druga najpoznatija atrakcija u Kandiju je kraljevska botanička bašta koja je stvarno spektakularna i nezobilazna kada se već nalazite tu.
Što se tiče smještaja u Kandiju moj savjet je neki od gesthausa nebu pod oblake. U centru Kandija je vještačko jezero i odmah iznad jezera su brda i na njegovim obroncima je mali milion kućica, gesthausa ili malih hotela. Uzeli smo jedan koji vam ovog puta ipak ne bih preporučila ali pogled na grad je nadomjestio nedostatke. Kako smo stigli kasno popodne planove za razgledanje smo ostavili za sjutra.
Plan je bio da posjetimo muzej čaja, botaničke vrtove i hram Budinog zuba. Sve se može prilično normalnim tempom stići za jedan dan. Kako je bilo vruće odlučili smo da za ove aktivnosti unajmimo tuk-tuk koji će da nas vozi i čeka na svakoj od lokacija. Cijena ovog zadovoljstva je bila oko 8€ za cijeli dan te nam se nije dalo cimati autobusima za taj novac.
Ulaznica za muzej čaja košta 4€ i obzirom da se nalazite u državi koja je po proizvodnji čaja poznata vjekovima, nemojte propustiti da ovdje saznate nešto više o svemu tome. U muzeju na 4 sprata možete da vidite istoriju najznačajnije grane proizvodnje, kao i ljude koji su bili rodonačelnici ideje o Šri Lanci kao podneblju za gajenje čaja. Prva osoba čiju ćete statuu naći tamo je naravno James Taylor (Škotlandjanin) koji je oko 1850. došao na Šri Lanku koja se prethodno bavila proizvodnjom kafe koja je propala. Mašine iz tog perioda su nevjerovatne a i sama zgrada je nekad bila fabrika čaja, a poslednjih 30 i nešto godina je samo muzej. Vidjećete i portrete Sir Thomas Liptona osnivača i vlasnika fabrike Lipton’s koja i dalje postoji na Šri Lanci – pod drugačijim imenom, 70% svoje proizvodnje i dalje prodaje Lipton’s tea fabrici.
Nakon muzeja smo išli u kraljevsku botaničku baštu Peradeniya koja je impresivna i za koju treba odvojiti par sati. Cijena ulaznice je oko 10$. Ogromna kolekcija orhideja, kaktusa, začina, avenije palmi, razne vrste bambusa, agave, drveće koje vidite po prvi put u životu – predivna oaza prirode za uživanje. Vidjećete ogroman broj letećih lisica, najveća vrsta šišmiša, na drveću kao neke šišarke. Zapravo ako ne ponesete naočare možda ostanete u ubjeđenju da se ipak radilo o nekim velikim i nepoznatim plodovima tog drveta koje prvi put vidite.
Postoji veliki broj sadnica sa oznakom kada i ko ih je zasadio, a ono što smo mi pronašli je drvo koje je 1959. zasadio Josip Broz Tito.
Nakon botaničke bašte – oko 5 popodne kada je vrućina počela da popušta otišli smo u hram Budinog zuba. Turisti, za razliku od lokalaca moraju platiti kartu za ulazak u hram i cijena je ~13$. Najbolje vrijeme za posjetu je predveče kada sunce pada jer tada možete laganim tempom razgledati i uživati u raznim ritualima. Dio vremena sam samo sjedjela na jednoj platformi i posmatrala familije koje upražnjavaju obrede koje nisam do kraja ni razumjela, ali ih to nije činilo manje interesantnim. Svi su obučeni u bijelo, prinose poklone Budi, pale svijeće, sve izgleda vrlo umirujuće. Nismo ispratili samu ceremoniju pokazivanja zuba – nismo znali ni kada se tačno dešava a i pročitala sam da se prikaže kutija i kao to je to 🙂 Kao ritual je sigurno zanimljivo, ali i da propusite taj događaj hram je i mimo toga interesantan.
HRANA
Kuhinja Šri Lanke je bogata mirisima i začinima, poput indijske kuhinje, ali i dalje ima svoje osobine. U pripremi jela uglavnom koriste ribu, tropsko voće, puno bilja i začina. Pored nadanja spektaklu ovaj dio nije do kraja ispunio očekivanja. Zaključila sam da sam više fan jugoistočnoazijske kuhinje nego samo južnoazijske. Nadala sam se da je ova hrana spoj najboljeg iz indijske i azijske kuhinje uz neke strane uticaje, ali nije bilo tako. Šrilankanci obično jedu rukama, ali ne brinite to se neće očekivati od vas. Pored svega što sam napisala za hranu imajute na umu da se ipak nalazite se u tropskom raju pa pored svega možete neograničeno uživati u king kokosima i šarenom, slatkom i preukusnom voću i najboljim mogućim čajevima raznih vrsta.
Ono što ćete u svim lokalnim smještajima sigurno imati za doručak i što mi se dopalo su hoppers.
Hoppers su palačnike koje imaju hrskave ivice se prave od fermentisanog pirinčanog brašna, kokosovog mlijeka, kokosove vode i malo šećera. Postoje razne vrste, ali najčešća varijanta je sa prženim jajetom.
Stringhoppers su još jedan popularan doručak na ostrvu koji ćete sigurno probati. Ovo jelo su zapravo rižina rezanca sa dodatnim raznim začinjenim smjesama.
Kottu rotti ili u prevodu seckani roti je najpopularniji street food na Šri Lanci, a ako ste gladni prema zvuku koji se proizvodi tokom pripreme ovog jela lako ćete odrediti u kom smjeru treba da idete. Radi se o vrsta hljeba, koja se prži na početku dana, a zatim isjecka na sitne komade i jako bučnim alatom mješa sa sitno isjeckanim povrćem ili komadima mesa, soja sosom, začinima, đumbirom i bijelim lukom.
Riža i kari je nešto što ćete probati mnogo puta i u raznim varijantama. Ukoliko treba definisati nacionalno jelo, ovo bi sigurno bilo to. Riža se služi sa različitim jelima koji se svi jednim nazivom zovu kari. Uglavnom se služi tri karija uz rižu, jedno sa mesom, a druga dva na bazi povrća.
Lamprais – Jelo se sprema na pari u listu banane. Mješavina mesa, pirinča i sambal čili sosa. Cijelo jelo je začinjeno kardamomom, karanfilom i cimetom.
I još jedna korisna informacija – kada čujete iritantnu melodiju Fur Elise to znači sao jedno: tuk tuk pekara kreće prema vama!
Ukoliko želite dodatnu inspiraciju vezano za hranu u kojoj se ja nisam pronašla pa ne pišem sa toliko oduševljenja o njoj možete pogledati epizode No reservations i Parts Unknown, Anthony Bourdaina kojeg (ako neko nije primjetio do sad) voršipujem više nego Šrilankanci Budin zub. Nisam primjetila ni da je on otkinuo za hranom, ali sam prilično sigurna da se tu ne krije poenta.
Kako sam stigla tek do treće tačke na onoj prvoj mapi koju sam postavila u sledećem postu ću pisati o Adam’s Peak, Ella-Ella-E-E, Udawalawe nacionalnom parku, a onda stižemo i do plaže…
najna travels 