Nakon 2 dana u Kandiju plan za dalje je bio uspon na Adam’s peak (2243m) odnosno vrh Sumanakate ili Sri Pada gdje je Sidarta Gautama ostavio otisak svoje stope. Ova priča nije istorijski potkrijepljena, ali otisak stope je ostao jedno od najvećih mjesta hodočašća na Cejlonu i predstavlja simbol narodnog vjerovanja da je Šri Lanka “dhamadipa”, ostrvo koje čuva Budino učenje.
Sri Pada odnosno “sveti otisak” nije sveta planina samo za budiste već na to hodočašće idu i hinduisti koji vjeruju da je u pitanju otisak Šive, a hrišćani i muslimani jer pak vjeruju da je u pitanju otisak Adamov.
Da bi stigli do podnožja ove planine moramo krenuti vozom iz Kandija do Hattona i to je prva dionica čuvene vožnje vozom od Kandija do Elle koju smo mi podijelili u dva dijela. Pošto smo zakasnili da kupimo karte unaprijed idemo direkno na stanicu uzeti kartu za 2. ili 3. klasu šta bude dostupno. Završili smo u trećoj, bez bukiranog sjedišta naravno, ali smo ipak uspjeli uživati u pogledima jer smo stajali na otvorenim vratima.
Sve vezano za blagovremeno bukiranje voznih karti možete naći na blogu kod Nerd Nomads-a, jedan od omiljenih blogova sa gomilom informacija vezano za destinacije i praktične savjete https://nerdnomads.com/sri-lanka-train-travel-ella-kandy
Još jedan sajt vezano za putovanja vozom koji sadrži bukvalno sve od cijena karata do voznog reda i načina kupovine, ne samo za Šri Lanku nego za sve zemlje u Aziji, a i šire: https://www.seat61.com/SriLanka.htm
Voz ide jako sporo tako da su vrata otvorena, vjerujem da bi Tupa (Lajanje na zvijezde) trčao brže od ovog voza. Taj prvi dio vožnje traje oko 2 sata i iz Hattona gdje smo izašli treba da stignemo do sela Dalhousie odakle počinje trek. Predjeli između Hattona i Dalhousie (Nallathanniya) su prepuni plantaža čaja, usput ćete naići na dva jezera, vodopad, čak i na jedna katoličku crkvu sa grobljem pa je dobra ideja uzeti tuk tuk koji košta 8€ (1500LRK) i možete sami da diktirate tempo – stanete, fotografišete, za razliku od autobusa koji je sigurno višestruko jeftiniji ali nećete imati priliku da se zaustavite kod ovih ljepota.
Sam Dalhousie ni po čemu posebno nije poznat osim što nudi smještaj u samom podnožju ove planine. Smještaj smo uzeli u guesthouse-u koji više nije dostupan na bookingu ali manje više svi su bili slični, birali smo spram cijene i review ocjene, cijena noćenja sa doručkom je bila ~20€, a smještaj zadovoljavajući. Nakon dolaska smo sjeli na terasu hotela da se osvježimo i da uzmemo neki čaj i snack da se refreshujemo, ja sam naručila specijalitet kuće – cookies with banana. Jedan od razloga zašto volim Aziju su ovakve situacije. U iščekivanju svog fantastičnog kolača sa bananom dobila sam ovo:
Hajk možete raditi i preko dana, ali većina ljudi počinje u 2 iza ponoći, između vas i vrha je “samo” 5200 stepenika – stiže se prije zore i sa vrha se gleda spektakularan sunrise. Sijenka hrama i planine daju savršen trougao na suprotnoj strani.
Sami uspon na Adam’s peak nije nimalo jednostavan. Sreća je da ima veliki broj hodočasnika i stranaca koji rade isti uspon u želji da prisustvuju spektaklu na vrhu Sri Pada, pa se međusobno bodrite u trenucima kada jedva dolazite do daha ali niko ne želi da odustane. Usput ima veliki broj mjesta gdje možete da sjednete, popijete čaj ili da pojedete nešto, imaju toaleti, možete kupiti vodu i grickalice. Po frekvenciji i ponašanju ljudi ne biste zaključili da je 2 ujutru, nedostaje samo dnevna svjetlost.
Vrijeme potrebno da se popnemo je bilo oko 3ipo sata sa pauzama, a za silazak malo više od 2h.
Do samog hrama na vrhu nam je falilo 50ak stepenika ali zbog velikog broja hodočasnika koji su pokušavali da uđu u hram nismo mogli ući. Pri samom vrhu smo ipak našli dobro mjesto odakle smo posmatrali spektakularan sunrise. Nažalost trougao sjenku nismo vidjeli jer je za to bilo neophodno stajati na platformi pored hrama, ali nije baš sve uvijek onako kako zamislimo. Fotografije prizora vjerujem da svjedoče da je bilo vrijedno truda.
Nakon povratka u smještaj u 9 ujutru – doručka, tuširanja i kratkog odmora do 11ipo, napuštamo ovo selo jer nas čeka skoro cjelodnevna vožnja vozom. Uprkos upali mišića i umoru spakovali smo se i uputili ka Hattonu za drugi dio spektaklularnog putovanja vozom do Elle.
Mi nismo na vrijeme kupili karte za sjedjenje ali smo kao pravi Balkanci otišli ranije na željeznicku stanicu da vidimo da li može da se uradi nešto po tom pitanju. Potpuno nesposobna za te vrste pregovora prepustila sam taj dio mom partneru u zločinu koji je snimio otpravnika vozova i ponudio mu 1000 rupija da nam nađe mjesto za sjedjenje u bilo kojoj klasi (~5€). Vjerovatno nismo prvi koji su se sjetili jer je postojao već razrađen sistem: on ima svog čovjeka koji se probija kroz gužvu i upada da zauzme mjesta za nas. Kada sjedneš daš mu pare i to je to – imali smo mjesto za sjedjenje (na nekoj od sledećih stanica vidjeli smo Australijance koji su imali identičan plan). Očajna vremena zahtjevaju očajničke mjere, a nakon neprospavane noći i napornog hajka možemo stvarno reći da bi teško podnijeli dodatnih 5-6 sati stjanja. Narednih nekoliko sati smo uživali u nevjerovatnim predjelima uz lagano njihanje voza i prirodnu ventilaciju. Sa svake strane su nas pucali predivni prizori – plantaže čaja, vodopadi i prilično je jasno zašto svuda stoji preporuka da je ovo iskustvo koje ne smijete propustiti kada dođete u Šri Lanku a ubraja se u jednu od najljepših vožnji vozom na svijetu. Ukoliko niste spakovali hranu ne brinite – stalno prolaze razni prodavci grickalica i pića, pomalo sumnjivog porijekla – od njih možete kupiti sve što vam treba, doduše, na sopstvenu odgovornost.
Na putu do Elle smo prošli kroz Nuwara Eliyu koja se nalazi u mnogim turističkim vodičima kao preporuka, međutim ovog puta nismo uspjeli da je ukolopimo u plan pa smo je preskočili i nastavili u Ellu.
Ella je malo turističko mjesto sa spektakularnom prirodom i uprkos pokušajima da je unište divljom gradnjom i dalje ima čar.
U Elli smo proveli dvije noći i jako nam se dopalo, ima dosta lokala pa od hrane možete naći sve lokalno a i zapadnjačku hranu. Od atrakcija koje smo posjetili – Ravana cave & temple (hram je jako lijep a put do pećine stvarno težak i tamo nema baš ništa posebno). Prema legendi, jedna od epizoda Ramajane dogodila se ovdje. Ova pećina dobila je ime po Ravani, koja je želela da se osveti svojoj sestri i kidnapovala je Ramovu ženu i sakrila je baš tu.
Bili smo na Ravana vodopadu koji se nalazi na 4-5km od samog grada, do tamo preporučujem da uzmete tuk tuk. Mi se nismo kupali iako je bilo dosta ljudi koji jesu. Za nas je bilo dovoljno da umočimo premorena stopala u vodu, kupimo kokos i uživamo. Iako smo došli u sušnom periodu ljepota nije izostala i slušanje huka vodopada je neka vrsta meditacije.
Na kraju dana smo šetali do Nine arch bridge – most iz kolonijalne ere koji je konstruisao jedan lokalni građevinar zajedno sa britanskim inženjerima, završen je 1921. godine i postao je atrakcija – arhitektonski predivan i uklopljen u takvu prirodu, prizor je stvarno očaravajući. Nije ni čudo što privlači toliki broj turista. Sama šetnja po pruzi od Elle, nekih 25 minuta hoda je zanimljiva jer usput imate priliku da vidite lokalne ljude čiji se život normalno odvija bez obzira na turiste koji se vrzmaju, čekaju prolazak voza i fotografišu most. Neki su u tome prepoznali priliku pa su napravili i neke pop up kafiće gdje možete popiti čaj ili kokos sa pogledom.
Osim gorepomenutih atrakcija u Elli se obično na svim turističkim mapama nalaze i mali Adamov vrh – jednostavnija verzija onog o kojem sam ja pisala i Ella Rock. Kako su obje lokacije za hajking, doduše lagani, ovog puta smo preskočili jer smo odradili ono što je sigurno highlight uspona u Šri Lanci.
Sledećeg dana smo organizovali izlet do Lipton’s seat – mjesto gdje se nalaze beskrajne plantaže čaja na preko 2000 m nadmorske visine i fabrika Sir Thomas Liptona koju smo posjetili. Vožnja od Elle traje oko 2h tuk tukom, pa smo napravili dogovor sa vozačem tuk tuka da nas za 4000 LRK (~20€) poveze na taj izlet a onda tamo da nađemo autobus do Udawalawe gdje želimo nastaviti. Najbliži grad Lipton’s seat-u je Haputale pa se određen broj ljudi smjesti u tom gradu i obilazi okolinu (plantaže, vodopadi) dan ili dva. Manje popularno od Elle, a sigurno ne manje lijepo. Vožnja uskim planinskim putem kroz brojne plantaže čaja, vodopadi na sve strane, predivna okolina gdje god pogledate još i prirodna ventilacija na tuk tuku je strava, bude usput čak i malo hladno što je vrlo neobična pojava kada putujete tropskim predjelima. Ono što oni smatraju kvalitetnim čajem raste na 1400-2000 m nadmorske visine, a sve ispod 1400-1500 m je za njih loš kvalitet koji ide na bliski istok gdje se piju jako zašećereni čajevi. Na kraju kada stignete do najviše tačke i statue Thomasa Liptona shvatite da stvarno vrijedi. Gdje god pogledate su nepregledne plantaže čaja. Možete popiti čaj na mjestu odakle je istorija čuvenog cejlonskog čaja počela i obići prvu fabriku za preradu čaja koja i dalje radi. O tome koliko je razvijen turizam na Šri Lanci možda će najbolje reći fotografija računa sa čuvenog Lipton’s seat.
Kako nismo imali precizno definisan plan osim da nastavljamo prema Udawalawe nacionalnom parku odlučili smo da ponudimo novac našem dragom tuk tuk drajveru ukoliko bi htio da nas preveze do tamo, jer nam se dopala ova vrsta transporta a udaljenosti nisu toliko ogromne. Kako je ipak u pitanju oko 100km i 3h vožnje na oko 20€ smo se našli pa smo tako nastavili i dalje tuk tukom iz centralnog prema južnom dijelu zemlje. Sama vožnja je super jer se priroda mijenja prilagođavajući se nadmorskoj visini od 2000m do skoro pa nivoa mora. U višim predjelima su plantaže čaja, a kako se spuštamo sve više vidimo rižina polja i ravnicu.
Stigli smo u Udawalawe oko 4 sata popodne u Green View Safari Resort koji je bio sjajan. Noćenje je koštalo oko 30€ sa uključenom večerom i doručkom koje su vjerovatno bili među boljim obrocima koje smo jeli. Resort zapravo ima samo dva bungalova koja su novi i prostrani, super opremljeni i vodi ih mladi bračni par koji će vam pomoći u organizaciji safarija. Htjeli smo da čekiramo i mjesto Udawalawe – ima ukupno jedna ulica i posle ginger piva u nekoj lokalnoj prodavnica-kafiću i par začuđenih pogleda vratili smo se u naš smještaj.
Kako smo se baš odlučili za Udawalawe pošto Šri Lanka ima jako puno nacionalnih parkova? Nakon velikog broja pročitanih blogova i preporuka po internetu izbor je pao na ovaj zato što je manje popularan od Yala nacionalnog parka i ima veliki broj slonova.
Cijelu organizaciju napravili su domaćini iz našeg smještaja je sve je bilo super – uzeli smo morning safari (od 6am do 10am) što je potpuno dovoljno. Moglo bi se uživati i duže ali cijena je bila značajno veća, osim toga nakon 10am već počinje da bude jako vruće pa se pitam da li bi stvarno bilo super provesti još dodatna 3h na takvom suncu. Cijena karte za Udawalawe je oko 23$ po osobi i za još 27$ smo iznajmili džip za safari sa vozačem koji radi za ljude iz našeg smještaja – znao je baš puno o životinjama i gdje da ih nađe, a vozio nas je alternativnim rutama pa je cijelo iskustvo bilo autentično.
Udawalawe nacionalni park se prostire na 30000 hektara i ima oko 450 slonova, 7-8 leoparda (koje je jako teško vidjeti), bizone, krokodile, veliki broj raznih šarenih ptica, paunove – prizori iz Nacionalne Geografije uživo. Ženke se brinu o mladuncima i žive u grupama – porodicama, dok su muški slonovi usamljene jedinke. Na ivicama nacionalnog parka živi i jedan mužijak kojeg smo vidjeli čim smo stigli u ovo malo mjesto – lokalci ga zovu Rambo i on stalno šeta uz ogradu nacionalnog parka kuda prolaze turisti koji ga hrane voćem i raznom drugom hranom.
Potpuno je drugačiji osjećaj kad ih vidite u njihovom prirodnom staništu u odnosu na zološke vrtove, kojima ove veličanstvene životinje sigurno ne pripadaju. Vjerovatno se pitate a koje životinje pripadaju – e pa ima jedan tačan odgovor! Pande – toliko nesposobne da se brinu same o sebi, u prirodi ne rade ništa osim što se samopovrjeđuju, duboko vjerujem da su bezbjednije u ljudskom prisustvu.
Nakon doručka po završetku safarija spakovali smo se za nastavak putovanja dalje prema obali. Kako drugačije nego tuk-tukom. Sad smo se već potpuno privikli na ovaj način prevoza pa nismo ni razmišljali o alternativi. Opet smo se pogodili za neku prihvatljivu cijenu od 20ak eura i nakon 60ak km i sat ipo vožnje stigli smo do Indijskog okeana! Tangalle je bio savršen izbor i 4 dana provedena tu su bila zasluženi tropski raj.
Cinnabar resort je smještaj koji ne mogu dovoljno da preporučim – pravi eco lodge sa bungalovima na plaži koji se potpuno uklapaju u okruženje, skoro sve je napravljeno od drveta i u skladu sa prirodom. U cijenu noćenja od oko 50€ bio je uključen i doručak koji je bio savršen. Idete da spavate i budite se sa hukom Indijskog okeana i stvarno ne mogu zamisliti ništa bolje.
Što se tiče same plaže – nije baš najprijatnije plivanje jer su veliki talasi i bude malo teži ulazak i izlazak iz vode, ali postoje određena mjesta gdje je ok. Sunce je jako i ne po evropskim standardima jako već je potpuno druga skala pa pažljivo sa direktnim izlaganjem.
Tangalle grad nije baš nešto što će vas privući, ali je plaža duga par kilometara pa je interesatno šetati istom. Za 4 dana boravka tu smo bili na Goyomboka plaži koja je lijepa i malo manje direktno izložena od Tangalle plaže pa je kupanje tu bolje. Ukoliko vam se dopadnu naredne fotke onda tražite smještaj na Goyomboka plaži, ima nekoliko hotela pa možda se nešto ukopi u vaše potrebe. Malo je komercijalnije ali naravno jako lijepo. Sa desne strane kada se čini da ste došli do kraja nastavite i doći ćete do hidden gema ima mala skoro pa privatna plaža.
Ono što nismo našli u vodičima, već slučajno nabasali je jedna plaža u Tangalle koja je zapravo odlična za plivanje. Dva dana za redom smo dolazili – našli smo super restorančić sa hladnim Lion pivom, kariranim stolnjacima, noge u pijesku i dobra morska hrana.
Nalazi se između Tangalle i Goyambokka plaža, zove se Marakkalagoda. U pitanju je uvala i zaštićena je stijenama od jakih struja pa tu nema velikih talasa, kupanje na toj plaži je bilo odlično. Na plaži imaju 2 restorana, Cactus i Turtle landing. Mjesto koje vas interesuje je Cactus. Jednostavan meni – gambori/lignje, kormpirići, salata i hladno pivo, ali nekad zaista nije potrebno više od toga.
Osim za turiste Tangalle je popularan i među morskim kornjačama pa tu dolaze da poliježu jaja. Nemojte se začuditi ako uveče vidite sluđene turiste sa lampama kako tumaraju po plaži tražeći kornjače. Ukoliko vam nešto tako padne na pamet – razmislite još jednom.
Iza Tangalle plaže se nalazi Rekawa laguna tamo možete organizovati kajaking i posmatranje ptica, atmosfera je močvarna i vidjećete interesantne mangrove, ako vam ležanje na plaži zvuči dosadno. Mi nismo ti ljudi.
Nakon 4 dana relaksacije u Tangalleu nastavljamo dalje prema Mirissi, moram li da napominjem kojim prevoznim sredstvom? Tuk tukom. Udaljenost između Tangalle i Mirisse je oko sat vremena i vožnja je super jer su prizori baš interesantni. Za 10-15€ ćete uspjeti da dogovorite ovu vožnju.
Kada smo stigli u Mirisu bili smo malo zatečeni gužvom posle pustih i ležernih plaža Tangalea gdje vidite čovjeka na svakih par stotina metara. Potpuno iskreno nije nam se previše dojmila što smo negdje i pretpostavili prilikom planiranja pa smo se zato i odlučili da više vremena provedemo u Tangaleu. Ipak uprkos inicijalnom razočarenju i Sutomore vajbu koji smo osjetili našli smo dobru plažu – secret beach – nalazi se pored glavne plaže i malo teže se stiže do nje pa nije toliko popularna kao glavna gradska plaža. Tu ima super lokal i kupanje je bolje nego u Tangaleu na glavnoj plaži jer su struje slabije i talasi su manji. Kako da stignete do tamo? Ipak se ispostavilo da je plaža uprkos imenu NotSoSecret pa svaki tuk-tuk vozač zna gdje se nalazi. Ne možete doći do samog kraja ali će vas ostaviti na 10ak minuta hoda od plaže. Zavisno od vaših pregovaračkih vještina očekujte da platite negdje oko 400 rupija. Na putu ćete proći pored luke Mirissa, pa ćete vidjeti i mnogo šarenih ribarskih brodova.
Nakon povratka sa Secret Beach pošli smo na poluostrvce izdvojeno ispred glavne plaže. Sa jedne strane zalazi sunce, a sa druge gledate gomilu surfera koji hvataju svoje talase. Mirisa nas je za kraj dana počastila spektakularnim zalaskom i objasnila da tu ipak postoji nešto više od onog što smo inicijalno doživjeli uprkos popularnosti među turistima.
Drugog dana boravka u Mirisi smo radili ono zbog čega smo zapravo i došli tu – whale watching. U velikom Indijskom okeanu baš ispod Šri Lanke živi najveći sisar, i ne samo to već najveća životinja na planeti – veliki plavi kit. Prosječna dužina plavog kita je oko 26m, a najduži izmjeren je 33m, teški su i preko 150 tona. Plavi kit je duži od 5 slonova poređanih u nizu i 6x teži od njih. Samo zamislite o kako se veličanstvenom stvorenju radi.
Kako je baš tu u Indijskom okeanu ruta prekookenaskih brodova koji nose kargo iz Kine u Evropu dešava se sudar u okeanu pa nažalost brodovi neke od ovih jedinki usmrte. Centri za očuvanje se bore da tu trasu kojom idu brodovi izmjeste još dalje.
Po preporukama koje smo izučili uzeli smo firmu Raja&Whales jer dio novca zarađenog od turista daju organizacijama koje rade na očuvanju ovih životinja i poštuju njihov prostor. Cijena ove ekskurzije je bila 35€ po osobi i traje od 6am do 3pm.
Prvo pitanje koje treba sebi da postavite je – da li stvarno želite ovo? Bićete na brodu veliki broj sati, biće vruće u pojedinim trenucima dosadno, a nekad se može desiti i da izvisite. Moram priznati da je bilo trenutaka kada sam mislila da je bila glupost poći na tu ekskurziju upros tome što smo vidjeli veliki broj morskih kornjača, delfina i beskrajan modri Indijski okean u čiju pučinu gledate i razmišljate da je sledeće kopno ispred vas Antarktika. Ali onda pomislite na to šta li su sve filmske ekipe na BBC-u i prošle kroz godine snimanja da bi vam u sat vremena prikazali neki od spektakla prirode, koliko li su samo oni neuspješnih dana imali…. Kada ste već tu mislim da vrijedi pokušati. I zaista se desio spektakl. Nakon skoro odustajanja od potrage na ko zna koliko već milja od obale pojavio se taj veličanstveni sisar – gledali smo BBC Blue Planet samo ovog puta uživo. Udostojio nas je sa par sjajnih poteza prije nego je ponovo zaronio u dubine okeana o kojima znamo manje nego o svemiru. I zaista su svi sati potrage vrijedjeli.
Popodne je proteklo bez ikavih želja i očekivanja jer šta može biti bolje u danu u kom si vidio velikog plavog kita uživo?
To je ujedno bio i poslednji dan boravka u Mirissi, sjutra ujutru sa željezničke stanice Weligama hvatamo voz za Kolombo u kome ćemo provesti dan – imamo fore od ujutru do iza ponoći kada letimo nazad za Evropu. Vožnja vozom je još jedno dobro iskustvo jer na ovom dijelu pruge okean bukvalno zapljuskuje šine a prolazite kroz neke zanimljive gradove koje ovog puta nismo uspjeli uključiti u itinerary: Galle, Hikaduwa…
Po dolasku u Kolombo pošto nemamo hotel bekpekove smo ostavili u sumnjivoj cloak room na željezničkoj stanici u Kolombu za taj dan i uputili se u obilazak. Počeli smo od Dutch hospital koja se smatra najstarijom zgradom u Kolombu još iz holandskog kolonijalnog perioda. Sada je pretvorena u tržni centar i tu ima par restorana uključujući i Ministry of Crab koji je svjetski poznat, ali mi smo ga preskočili nakon komentara drugara koji su ga čekirali i nisu bili specijalno oduševljeni.
Nastavak šetnje kroz Fort dio grada uživaćete u ostacima kolonijalne arhitekture, kao i nekim potpuno modernim zgradama. Nastavak nas je vodio logično do Petah četvrti koja je etnički bućkuriš i možete vidjete uticaje svih dominantnih religija u Šri Lanci. To je zapravo splet uskih ulica nalik na bazar u kojima se prodaje sve – od hrane, preko elektronike, nakita, ljekova i garderobe. Naišli smo i na crvenu – Jami Ul-Alfar džamiju čija karakteristična spoljašnjost privlači turiste i liči na kućicu iz Ivice i Marice. U Sea Street se nalaze šareni hindu hramovi, međutim posle malo vremena provedenog tu osjetili smo da nam je previše pa smo se evakuisali i krenuli dalje.
Par stvari je bilo na to do listi, a jedina obavezna je zapravo bio grob Artura Klarka. Ovaj poznati pisac naučnofantastičnih romana je izabrao ovo ostrvo za svoj dom u poslednjim godinama života. Kako od njegove kuće nije napravljeno ništa vrijedno posjete, odlučili smo se da mu odamo počast tako što ćemo posjetiti grob – Borella General Cemetery je naziv groblja i nalazi se u dijelu grada koji se zove Kolombo 7 (diplomatski dio Kolomba). Kada dođete tamo pitajte radnike za Arturov grob jer ako tražite nešto izdvojeno nećete ga naći, sve je vrlo skromno, a na epitafu piše: “He never grew up, but he never stopped growing.”
Još jedna stvar koju preporučujem da obavezno obiđete je Gangaramaya Temple– jedan od najbogatijih hramova regije. Nalazi se u blizini Beira jezera koje ćete obići prije ili posle odlaska u hram, a možete i uživati u nekoj od tea-shopova koji ga okružuju. Nismo šetali po Kolombu sa idejom da to moramo da vidimo, ali sada kada smo bili svima bih preporučila. Hram je ogroman i ne mogu prosto nabrojati šta sve tamo možete vidjeti – imaju biblioteku, muzej, smaragdnog Budu – sličan onom na Tajlandu,… Razni pokloni i donacije – kolekcije satova, dva oldtajmera marke Rols Rojs u besprekornom stanju parkirana unutar dvorišta hrama… sve djeluje pomalo bizarno i neskladno, kao iz Alisnog sna, ali opet na neki način i privlačno. U jednom trenutku neki čovjek je uveo slona koji je pojeo par voćki i opet su otišli u nepoznatom pravcu. Podsjetilo me je na neki buvljak u kojem je sve razbacano bez nekog reda, samo što su izložene stvari malo veće vrijednosti.
Nedaleko je i Indipendence memorial odnosno spomenik nezavisnosti. Sagrađen je 1948. po sticanju nezavisnosti, vrlo interesantna građevina. Ukoliko imate vremena vrijedi posjetiti Nacionalni muzej u čijoj se neposredno blizini takođe nalazi Viharamahadevi Park. Sve je uglavnom moguće obići šetnjom.
Dan smo završili na Galle Face Green gdje većina lokalaca dolazi popodne da prošeta, jede ili igra nacionalni sport: kriket. Mi nismo bili tu zbog kriketa već zbog hrane i jeli smo baš na štandu na kom je Borden jeo u svojoj emisiji. Kottu rotti na Nana štandu je bio jako ukusan, ne znam je li samo hrana u pitanju ili i simbolika koju nosi.
Kolombu nismo mu posvetili dovoljno pažnje, ali posle svega što smo vidjeli za taj jedan dan jasno je zašto se turisti ne zadržavaju tu. Kolombo nije nalik ostalim azijskim gradovima, vjerujem da više liči na gradove u Indiji. Ukoliko baš i nemate vremena nije strašno i da ga preskočite, jer u odnosu na ostatak zemlje nije oduševio.
Krug završavamo na Bandaranaike aerodromu za koji vjerujem mislite da nosi ime po najpoznatijoj ženi Šri Lanke i prvoj premijerki – Sirimavo Bandaranaike, međutim to nije tačno – aerodrom nosi ime njenog muža koji je takođe bio premijer i ubijen je od strane budističkog sveštenika jer je pokušavao da pomiri dva religijski suprotstavljena naroda pomiri. Sirimavo Bandaranaike je nastavila gdje je on stao i ostaće upamćena kao prva premijerka u čitavom svijetu.
Ova država se tek 2009. otvorila za ostatak svijeta kada je završen skoro 30 godina dug građanski rat, pa treba imati razumijevanja za ove baby steps u turizmu i dati im šansu.
Osim cimeta, čaja i karija spakovali smo super uspomene i želju da se nekada vratimo i istražimo ono što ovog puta nismo!
najna travels 