Sjećate se one čuvene scene iz “Munja” kada Glogovac i Cvijanović sjede pored trafike i Glogovac kaže:
“E da smo mi sad u Portugalu, sve bi bilo u redu. Znaš ti kako je tamo? Tamo sede po ceo dan u nekim kafanama, piju vino, gledaju fudbal – deru se ko nenormalni! Ne, pa to je…. To ti je Brazil u Evropi, razumeš? Brazil u Evropi. Fenomenalno.”
Posle ovog citata dojmi se kao da nemam šta dalje da objašnjavam ali napisaću još koji red da ako idete tamo prvi put znate šta-gdje-kako jer atmosfera vam je već dočarana.
Inicijalni osjećaj kada se prvi put sudarite sa tom nepodnošljivom lakoćom postojanja u gradu na rijeci Težo je da reagujete kao Crnogorac na Adi Bojani u “Ljepoti poroka”. Iako sam bila 2015. godine prvi i poslednji put do sada stalno maštam o povratku i makar privremenom osjećaju da je živjeti stvarno lako i lepršavo moguće 🙂
Počnimo od toga kada sletite na lisabonski aerodrom – kako stići do centra ? Najbrži i najjednostavniji način je taksi koji će vas za 15~20€ i 20 minuta vožnje dovesti direktno na traženu lokaciju (stan, hotel, hostel u kojem ste smješteni). Ukoliko putujete sami i prva predložena opcija vam se ne čini kao ok možete metroom doći do centra, metro vozi na svakih 10ak minuta, karta košta oko 2€ i stići ćete do centralne stanice Baixa/Chiado. Postoji i aerodromski shuttle bus koji takođe vozi do Baixa, ima ga na svakih 20ak minuta i karta košta 3.60€.
Centar Lisabona je podijeljen na više nekih manje ili više centralnih djelova, da bi stekli predstavu gdje se šta nalazi najbolje je da pogledate mapu ispod:
8. Estrela; 9. Graca; 10. Mouraria; 11. Martim Moniz, Intendante and Anjos
Najpopularnija mjesta za odsjesti u Lisabonu su Baixa/Chiado, Alfama, Bairro Alto i Cais do Sodre. Zavisno od preferencija birate i lokaciju. Najcentralnija je svakako Baixa (Baiša), kao što se sa mape da i zaključiti. Ono što valja napomenuti je da je i najskuplje odsjesti na tim lokacijama. Druga negativna stvar – puno je turista 🙂 Znam, znam i ja sam turista ali zaista tu ne možete baš osjetiti pravi duh grada, ako vas to interesuje. Baixa se bukvalno prevodi kao “nisko” i tu spada ogromni trg na rijeci Težo – Praça do Comércio, proći ćete kroz vrata grada – Arco Triunfal da Rua Augusta i naći ćete se u glavnoj ulici u Lisabonu Rua Augusta. Jedna od atrakcija u Baiši je Elevador de Santa Justa – visok 45m i vodi vas do panoramskog pogleda na grad. Ukoliko ne planirate da se penjete na neki od vidikovaca onda je to za vas – u suprotnom jedako dobar pogled ćete dobiti na nekom od besplatnih miradura(vidikovaca) čarobnog Lisabona. Cijena ulaznice na Santa Justa lift je 5€. Osim Comercio trga Baixa ima i Restauradores Square, Praça da Figueira i Rossio. Vaša tačka interesovanja se nalazi na trgu Rossio. Mjesto koje tražite zove se A Ginjinha – po istoimenoj rakiji od kisjelih višnji – žinžinja ili žinja. Ima ih svuda u Lisabonu ali originalna receptura je potekla odatle i stvarno je najbolja. Lokalci, turisti – svi tu svraćaju na zagrijavanje da bi se mogli podnijeti svi ti usponi. Uzmete rakiju i pijete na trgu, ali ne odaljavajte se previše – vjerovatno ćete se vratiti za refill. Ovo nisam čuvala za hrana/piće sekciju jer se prije svega radi o kulturnom aspektu i prilagođavanju lokalnim običajima.
Još jedna jako centralna i popularna lokacija za odsjesti u Lisabonu je Chiado. Nalazi se odmah pored Baiše i do nje dolazite ukoliko krenete ulicom Rua do Carmo i dalje kroz Rua Garrett. Ukoliko vas interesuje shopping ove dvije ulice će sigurno oduzeti više vremena za obilazak. Mnoge zgrade su iz 1700-ih, ali morale su biti obnovljene nakon ogromnog požara koji je zahvatio ovaj kvart 1988. godine. Glavni trg ovog kvarta je Praça Luís de Camões, a nezaobilazan landmark je Café A Brasileira najstariji i najpoznatiji kafe u Lisabonu koji je prvi počeo prodaju kafe iz Brazila još u 19. vijeku – tada raritet.
Ono što će se sigurno naći na vašoj ruti u Chiadu je arheološki muzej Carmo. Posjeta muzeju počinje šetnjom kroz ostate gotičke crkvu koja danas nema krov pa je pod otvorenim nebom, cijeli ambijent pruža poseban doživljaj.
Pored svih povoljnosti centra Baixa/Chiado mi smo se ipak odlučili za smještaj u dijelu koji se zove Alfama – lavirint uskih ulica koji krije autentični Lisabon, po mom skromnom mišljenju i naljepši od pomenutih.
Od stvari koje ćete sigurno obilaziti u Alfami je Castelo de sao Jorge – nalazi se na najvišem brdu Lisabona i teško da će vam promaći. Potiče još iz V vijeka i sa tvrđave se pruža zaista sjajan pogled na grad. Ulaznica košta 10€ i ponesite malo kondicije sa sobom. Ukoliko nećete da ulazite u tvrđavu iznad ima isto divan vidikovac zove se Portas de Sol.
O Alfami zaista nemam šta puno da kažem, kada se izgubite u njenim ulicama uživaćete i posmatrati život lokalaca, starih ljudi na prozorima, iako se nekad ne razumijete srdačnost i pozdravljanje ne izostaju. Kroz Alfamu vozi i poznati tramvaj 28, mi se nismo vozili njime iako je u pitanju najveća turistička atrakcija. Baš to je razlog zašto smo to preskočili – previše ljudi i ne vidim u tome uživanje, ali to ćete sami odlučiti. Još jednu stvar koju bi obavezno trebalo posjetiti u Alfami je Muzej Fada. Ulaznica za ovaj muzej je 5€.
Osim ovih pomenutih jako popularan dio grada za turiste je Bairro Alto i Cais do Sodré. Ukoliko planirate da spavate ne preporučujem da budete smješteni tu jer su glavne ulice ovih kvartova pune i to ne samo radnim danima. Noćni život u Lisabonu je vrlo uzbudljiv. Iako se na mapi čini da sve to jako razuđeno zapravo iz Baixa-Chiado dijela do tamo dolazite za 15-20 minuta hoda. Jedina prepreka su usponi. Nemam poseban savjet ima mnogo lokala izaberite nešto što vam odgovara i nemojte se začuditi ako oko 10 sati nije još uvijek živo, moje iskustvo je takvo da su ulice bile pune tek oko 11-12h uveče. Ako planirate nastavak idite u diskoteku LUX, kažu da je to jedna od najboljih diskoteka u Evropi, ali tamo se ide tek oko 3. Gostuju svjetski poznata imena i ako planirate da idete do tamo vam treba taksi. Glavna ulica u Cais do Sodre je zatvorena za saobraćaj- pink street (makar uveče) i gomila ljudi uzme piće iz okolnih kafića i stoji na ulici. Pošto ćete se tamo sigurno naći nemojte propustiti Pensao Amor koji se nalazi odmah iznad – mjesto jedinstvenog enterijera, sa super koktelima i muzikom.
Još malo o vidikovcima koji su jako popularni u Lisabonu pogotovo u toplim danima (što je skoro cijele godine).
Super vidikovac je i Miradouro de Santa Catarina ili lokalni naziv Adamastor.
Meni najljepši je Miradouro Sophia/Miradouro da Graca, ima super bar i pijete vino sa fantastičnim pogledom, pored je crkva i neki borovi, ugođaj je kompletan. Iznad njega se nalazi jedan još viši, ako vas ne mrzi da se popnete – Miradouro de Senora da Monte. Možete prvo da se popnete na Senora de Monte, stvarno se vidi cijeli grad na dlanu, a onda da se vratite na Miradouro Sophia da popijete vino. Dva. Tri…
Morate se prošetati kroz njihov najveći bulevar, široka ulica i netipična za Lisabon – Avenida da Liberdade do spomenika Marquês de Pombal njihov poznati reformator. To je isto shopping district sa poznatim svjetskim brendovima.
Jedno prijepodne svakako treba odvojiti za dio grada Belem, nalazi se malo dalje od grada pa zavisno od toga gdje ste smješteni provjerićete kojim prevozom da stignete.To je još jedno od glavnih turističkih mjesta u Lisabonu i tamo se nalaze: Mosteiro dos Jerônimos, Torres de Belem, Padrão dos Descobrimentos (spomenik otkrićima) i muzej moreplovaca. U muzeju nisam bila, ali ovo obavezno obiđite -pogotovo grobnica Vaska De Game koja se nalazi u Mosteiro dos Jeronimos.
Nezaobilazni dio posjete Belemu je Pasteis de Belem – poslastičarnica i slatkiš istoimeni – ne možete je promašiti jer je gomila ljudi stoji ispred. To je prva koja je počela da pravi te sad već sad tradicionalne kolače u Lisabonu, ali gdje god drugo da ih probate, neće imati isti ukus, izgleda da originalni recept ipak ima neki tajni sastojak. I nemojte se zeznuti da se pravite fini i uzmete premalo, jer je velika vjerovatnoća da ćete zažaliti, a teško je vratiti se baš u taj dio grada radi kolača (mada nije da ne vrijedi).
Jedan dan odvojite za posjetu novom dijelu grada koji je napravljen kada je EXPO bio u Lisabonu (1998.). To je istočni dio, uzmete crvenu liniju metroa i izađete na stanicu Oriente. Možete da se vozite kao onom uspinjačom za oko 5€ zanimljivo je zbog pogleda, tu su sve nove moderne zgrade i pogled most Vasko de Gama koji je najduži u Evropi~ 17 kilometara. Ono što ne smijete propustiti u tom dijelu grada je Okeanarijum, najveći u Evropi i drugi najveci u svijetu. Fantastičan je, za obilazak Okeanarijuma odvojite 19 eura i oko 3 sata.U tom dijelu grada pored rijeke Težo kao u beton hali u Beogradu ima dosta restorana, prema onome što smo vidjeli lokalci tu jedu znači da su ok. Uglavnom ako vas tu dočeka vrijeme ručka ili večere – ima izbora.
Cjelodnevni izlet na mapi svakog turiste je kružna tura Sintra-Cabo Da Roca – Cascais. Voz za Sintru kreće sa željezničke stanice Rossio – nije isto što i metro stanica Rossio. Na željeznickoj stanici kupujete Scotturb karticu– 15€. To je najpovoljnija opcija jer uključuje voz od Lisabona do Sintre, buseve po Sintri (trebaće vam), bus do Cabo da Roca i iz Cabo da Roca do Cascaisa, i napokon voz iz Cascaisa do Lisabona.
Prvo uzimate voz sa Rossio do Sintre. Obilazak po Sintri je stvarno nevjerovatan, cijeli grad je pod UNESCO zaštitom. Bio je ljetovalište njihovih kraljeva – potpuno bajkovito mjesto – Lord Bajron je za Sintru rekao da je poput “veličanstvenog edena”. Skoro svaki kralj je napravio tu neki svoj dvorac i zaista ih je previše za upakovati sve u jedan dan. Ono što ne bi trebalo propustiti je Quinta de Reglareira, najbolji dvorac u kojem sam bila u ovom životu. Napravio ga je bogati trgovac Antonio Augusto sa nevjerovatnim italijanskim arhitektom Luigi Maninijem. Sve liči na začarani dvorac iz bajke, da će se odnekud pojaviti neka čudna stvorenja. Cijena ulaznice je 10€.
Kad obiđete to onda busom idite u Castelo de Mouros i do dvorca Pena. Pena je nezaobilazna kada ste u Sintri, nalazi se na samom vrhu, ima ogromne vrtove i veliki dvorac. Zbog položaja, ali i različitih arhitektonskih stilova gradnje, dvorac Pena možda najbolje oslikava cijeli grad, ali i Portugal uopšte. Zavisno od vremena koliko imate (koliko se rano probudite, a preporučujem tog dana što ranije) odlučite sami da li ćete ići u Mavarski dvorac. Ima dosta da se obiđe, za Penu i Quintu računajte barem po 2h. Cijena obilaska dvorca Pena i parka ispred je 14€.
Po Sintri vas vozi broj 434 (on vas vodi do vrha do Pene, ne preporučujem da idete pješke) i karta je uključena u onu cijenu koju ste inicijalno platili za kružnu turu.
Nakon obilaska Pena dvorca vratite se istim busom i čekate bus za Cabo de Roca (provjerite čim stignete kad imate bus i gdje se tačno čeka da okvirno znate jer on vozi na svakih pola sata). Za Cabo de Roca vozi bus broj 403. To je najzapadnija tačka Evrope, vidjećete impozantni Atlantik – uvijek duva, koje god doba godine da je obucite se i ponesite neki šal da se zamotate.
Na najzapadnijoj tački Evrope stoji natpis – “Onde a terra se acaba e o mar comeca (Here, where the land ends and the sea begins).”
Na kraju obilaska Cabo de Roca uzimate isti autobus do Cascaisa, mjesto na moru. Ukoliko želite možete veče provesti u Cascaisu, mi smo preskočili, umor je prevladao, nije nam više bilo do šetnje jer je zaista naporan dan. Uzeli smo voz u Cascaisu za Lisabon i izlazi se na stanici Cais do Sodre u Lisabonu.
Jednu noć rezervišite za fado – to je tradicionalna muzika nastala baš na ulicama Lisabona pa da bi bolje razmjeli duh grada potrebno je da čujete i način na koji pjevaju – nema veze što vjerovatno ne razumijete riječi, osjećate sjetu iako ne znate u tom trenutku za čim. Najbolje je da pitate lokalce gdje da slušate dobar fado i obično je potrebna rezervacija.
Mi smo bili u nekom jako čudnom restoranu gdje fado počinje petkom i subotom veče od 2 ujutru, i to je jedna od onih epizoda u životu koje ne možete da zaboravite. Naš AirBNB host nam je to preporučio i kasnije kad sam gledala ne postoji ni na jednoj mapi ili u preporukama. Ponekad nisam sigurna ni da li se to stvarno desilo ili smo samo sanjali. Ne bih umjela da objasnim kako se dolazi do tog restorana i nema ga nidje na internetu, ali to ne postoji ni filmovima Jim Jarmusha.
Honorable mention: Gulbekijanov muzeju, jako interesantan – on je bio Jevrej, potpuni utopista koji je Lisabon nakon Drugog svjetskog rata nazvao kućom. Najveća privatna kolecija svakavih raznih umjetničkih djela koju je nakon smrti ostavio gradu. Muzej je jako raznovrstan, a kompleks u kojem je sve smješteno baš interesantan. Ukoliko imate dovoljno vremena – dajte mu šansu.
Još nešto što morate razumjeti a neodvojivo je od priče o Portugalu: FUDBAL.
Za sve kojima se dojmi smiješno, za fudbal se živi i umire, tako da jako je važno.
Postoje dva tima iz Lisabona: Benfica i Sporting. Sporting baš i ne morate da pominjete, jer ljudi koje ćete sresti na ulici uglavnom navijaju za Benficu. Rivalitet između ova dva kluba je ogroman i kada igraju to je veliki lisabonski derbi. Benfica je definitivno najtrofejniji klub i ima najveći broj navijača a razlika je još i u tome da je Benfica klub radničke klase Lisabona, uvijek u finansijskim problemima i bori se za opstanak, dok je Sporting bogati klub za koji navija elita. Kada se igra utakmica ne radi se samo o fudbalu već i o izvjesnoj klasnoj borbi koja liči na biblijsku scenu David protiv Golijata. Zavisno od perioda kada posjećujete Lisabon, za preporuku je definitivno i odlazak na utakmicu jer je to pasija koja se osjeća samo još u Južnoj Americi. Ne moram da napominjem na čiju utakmicu treba da idete. Mi smo bili u maju kada se sezona završila ali smo se zadesili na proslavi titule Benfice. Cijeli grad je bio zatvoren i bilo je nevjerovatno slavlje na trgu gorepomenutog Marques de Plombala. Raspon godina kao u Politikinom zabavniku ali to nikoga nije spriječilo da izađe na ulicu i da se raduje zbog jedne titule u prvenstvu.
Od ovoliko hodanja i sporta čovjek obično ogladni ali to stvarno nije problem jer fantastičnih mjesta i jela ima mnogo. Za početak Anthony Bourdain u Lisabonu, emisija No reservations je neka stvar opšte kulture 🙂 Ni sama ne znam koliko sam puta gledala ovu epizodu, a ako želite da se podsjetite kliknite OVDJE.
Ukoliko želite da probate ovaj spektakl sa početka Bordenovog videa – to je jedan od sada najpopularnijih ribljih restorana u Lisabonu – Cervejaria Ramiro. Cijene su dosta jake pošto je nakon snimanja ove emisije postao nenormalno popularan neophodno je čekati red, jer se rezervacije ne primaju. Da li je hrana vrijedna čekanja, ovog puta se nisam uvjerila lično. Imali smo sreću da su nas u neke gastronomske avanture uputile prijateljice iz Beograda koje žive već neko vrijeme u Lisabonu pa smo po njihovim uputima preskočile Ramiro a na morske specijalitete se uputili na drugu stranu rijeke Težo.
Da bi došli do katarzičnog iskustva potrebno je da potražite Isusa – bukvalno. Gomila ribljih restorana se nalazi sa druge strane rijeke ispod statue velikog Isusa, koji je kopija onog u Riu. Do tamo se može doći brodićem – na stanici Cais de Sodre se kupi karta za brod koji vozi skoro stalno. Kada izađete sa broda na toj stanici imate autobus koji vas vodi do Isusa, kada pređete rijeku možete da pitate nekoga kako da dođete do gore.
Takođe po izlasku sa broda primjetićete gomilu ribljih restorana, mi smo jeli u jednom od njih – po preporuci, prepoznali smo ga po zelenoj tendi drugarice iz Lisabona su nas poslale kod njega. Ogromni seafood platter sa krabom gamborima, svim i svačim je koštao 30€. Pošto je u pitanju 2015. godina vjerujem da bi sada koštalo malo više, ali u svakom slučaju jedete delicije koje bi bilo gdje drugo mnogo više platili, jeftinije čak i nego sa lisabonske strane. Obavezno potražite i percebes ili gooseneck barnacles specijalnu vrstu školjki koju do sada vjerovatno niste probali.
Tražeći po internetu link za restoran došla sam do saznanja da je zatvoren, ali sam takođe našla i gomilu sličnih restorana koji nude to isto po jako friendly cijenama. Uz to preporučujem obavezno da pijete portugalski specijalitet vino verde (zeleno vino) – kao pjenušavo vino od nezrelog grožđa, mada ga možete probati skoro svuda. Kako to može da izgleda:
Na stanici Cais do Sodre odakle ste otišli/vratili se brodom nalazi se Mercado da Ribeira, to je stara pijaca koja je postala turistička atrakcija i unutra se nalazi gomila malih štandova sa hranom, prodavnica vina, kafeterije itd. Sve sto želite prije ili posle napornog izleta na drugu stranu rijeke tu mozete naći i super je varijanta za degustiranje vina ili neki branč.
Paralelno sa glavnom ulicom nalazi se restoran u koji smo po preporuci drugarice koja već duže vrijeme živi u Lisabonu otišli da jedemo samo i isključivo hobotnicu – Tripeiro. Čitajući reviewe i gledajući atmosferu povjerenje u kvalitet obroka nije bilo baš enormno, ali poenta je da se dolazi samo na to jelo. Ukoliko ne volite, preskočite, jer ostatak menija je takav da ima gomilu mnogo boljih restorana za probati čak i slučajnim odabirom. Ako volite hobotnicu – ništa sem toga i vina nemojte naručiti i sigurno nećete imati zamjerke ako je sve i dalje na nivou kako je bilo i tada.
Ukoliko ste odgledali epizodu Bordena u Lisabonu (a i ukoliko niste) nemojte zaobići Sol e Pesca restoran što zbog ambijenta što zbog toga što vjerovatno niste bili u restoranu koji služi samo hranu iz konzervi. Nalazi se u dijelu Cais do Sodre koji sam do sada već nekoliko puta pomenula. Super je tokom izlaska napraviti pit stop u kojem ćete umakati hleb u ulje od sardina 🙂 Ne mogu reći da je baš preporuka za ručak ali ne propustite ovaj super interesantni i originalni snack bar.
Naš omiljeni – slučajno otkriveni hidden gem Alfame je Eurico. Čim smo vidjeli da lokalci jedu tu, meni ispisan kredom na tabli, ženu koja ljušti krompir u kombiju parkiranom pored restorana jasno je bilo da će biti super iskustvo. Imaju dvokratno radno vrijeme kao i većina lokalnih restorana po Lisabonu (od 12:30 do ili 3, a onda uveče od 8 do 23). Jela za preporuku su gambas a casa i bakalar na bilo koji način. Bakalar je nacionalno jelo i spremaju ga na 365 načina, za svaki dan u godini različito.
** mjesto je promijenilo vlasnika prije oko 2 godine, ali i dalje su dobra iskustva
Preporuku za jedan super lokalni hidden gem (tip smo dobili od konobara u Sol e pesce) je O Beco – opet porodični restoran, familija u kuhinji, dvokratno radno vrijeme, meni na portugalskom napisan na listu papira. Nema greške. Ukoliko očekujete fantastično fajn dajning iskustvo onda ovo nije mjesto za vas. Ako ste došli da jedete na mjestu gdje jedu lokalci i da slušate konobaricu kako viče – na pravom ste mjestu. Malo je teže za naći jer se nalazi u skrivenoj ulici, ali definitivno vrijedi potruditi se.
Ukoliko ne jedete ništa od gorepomenutog otkrili smo stvarno super veganski restoran – bio je pored stana i dopala nam se bašta. Baš mali restoran, u super dvorištu ali je potrebno doći ranije ili rezervisati sto. Zove se Food Temple pa čak i ako niste vegani sigurno ćete uživati u ukusima. Ukoliko je lijepo vrijeme uživaćete u super bašti. Jedino je radno vrijeme problematično – od utorka do nedjelje od 18:30 do 23:30.
Ako bude sezona (u maju ih je bilo) jedite puževe – Caracois. Super ih spremaju, i zapamtite portugalski naziv jer je malo šta je prevedeno na engleski.
Na kraju obroka ćete iako ste u Lisabonu piti naravno porto, ali i ginja nije loš izbor. Imaju još nekih rakija čija sam imena zaboravila ali sigurna sam da će vas ponuditi po restoranima, samo treba da pitate.
Evo još i nekih tradicionalnih portugalskih jela – koja bi vam spremala baba da je rođena u Portugalu (klik na naziv) pa ukoliko volite da probate baš lokalnu hranu tražite ove stavke na portugalskim menijima:
Polvo à Lagareiro
Bacalhau com Natas
Bacalhau à Brás
Arroz de Marisco
Francesinha
Arroz de Cabidela
Caracóis
Cabrito Assado
Caldeirada
Bitoque
Sardinha Assada
Ako vam u životu i dalje nije jasno kako da lijepo i lagano živite – pođite što prije u Lisabon da otkrijete.
najna travels 